Nejra Babić – Pobiberi

Sa dvanaeest godina nafilovala i pobiberila prve paprike. Za šestoricu gladnih majstora. Rekli su mi da su sve pojeli. Ni dan danas nisam sigurna jesu li. U prosjeku sam do svoje trideset i prve godine nafilovala jedan solidan kamion paprika. Pobiberi je nastao iz želje da pokažem da znam skuhati i nešto drugo. Nafilovati šerpu paprika za cijelu bravarsku radionicu a onda napraviti tortu, pa još cvjetiće poredati na nju. Stignem otići i do pozorišta, glumci (tehnika, režija, produkcija) se najviše obraduju kada ja radim dramaturgiju, jer se zna da ću bar na jednu probu donijeti pogaču. Pred kraj procesa bi već voljeli da ja ipak ne radim dramaturgiju. Znaju da neću imati vremena za premijeru ni pogaču da napravim. Ja ipak najviše volim kada napravimo predstavu, pa još negdje s njom i putujemo. Onda se zavlačim po kojekakvim radnjama tražim tanjire, zdjelice, šerpe, začine. Jednom je šerpa toliko klepetala u koferu da sam je morala braniti od ozbiljnih aerodromskih službenika. Ponosno spasim šerpu, dođem u kuhinju i kuham. Za radnike, za sebe, za druge. Skuhati nekome nešto je najveći dokaz ljubavi. Ako napraviš puno supe, u teglicu pa ponesi. Sigurno češ sresti nekog. Ako znaš da se nekome pokvarila rerna, ponesi mu tog kolača što si pravio. Ako ne voliš da kuhaš, nemoj kuhati. Kupi dobar domaći paradajz, malo maslinovog ulja, posoli i malo pobiberi.
Vjerujem jedino u emocije, proizvedene pisanjem ili kuhanjem. Ako neko plače kada vi nešto skuhate i to je nešto. Možda su suze radosnice.